Plovidbe: do Malte i natrag – avantura u Salentu

Tags

Što u Ultrinoj jedrilici na putu do otoka templara rade četiri pajeta i isto toliko Rumunja, tri Hrvata, jedan Nizozemac i mlada Slovenka – odgovor na to pitanje, skriven između naleta juga i bure, otkriva Mladenova nepresušna priča o radosti plovidbe.

This is Port Authority Valletta Harbour, Port Authority Valletta Harbour, identify yourself, please!

Kroz tanki san dopre mi do još bunovne svijesti strog, ali pristojan metalni glas s druge strane VHF-a. Otvaram oči i pri slabašnom svjetlu lampice iznad navigacijskog stola gledam našeg skipera kako radiovezom stupa u neizbježnu proceduru identifikacije pred lučkim vlastima u Valletti. Pogledom na brodski sat vidim da je 5.30, znači samo pola sata nakon moje gvardije. Istrčim znatiželjno u kokpit i ugledam scenu koju ću sigurno dugo pamtiti. Iz noćne sumaglice, naspram narančastom svjetlu natrijeve gradske rasvjete, mistično izranjaju i zatvaraju pogled prema jugu tamne siluete golemih, veličanstvenih zidina legendarne luke.

Pred nama crveno i zeleno lučko svjetlo na malom razmaku označavaju uski prolaz u okrilje sigurnosti. Kapetanija je u međuvremenu odobrila prolaz, skiper dodaje lagani gas motoru i mi usporeno uplovljavamo u veličanstveni prostor neočekivano goleme luke legendarnih malteških vitezova. Zapahnuo me oštar miris smoga, koji je samo još više naglašavao mističnost i snagu prostora. S lijeve strane gledam utvrde Vitoriose, ravno naprijed Sengleu, a desno Vallettu. Iz uzburkanog mora uplovili smo u carstvo sigurne bonace. Valletta još spava, a mi se lagano probijamo do našeg veza…

Ugriz u ješku

Desetak dana ranije Marin iz Ultra Sailinga nazvao me dok sam “lovio” šparoge po brdima otoka Raba i ponudio mi da se pridružim maloj posadi u advanture sailing pothvatu – pod jedrima do Malte i natrag. U Beneteauu 50 u ekipi su skiper i osam članova posade, jedriličara koji trebaju preploviti Jadran, Jonsko more, oploviti Maltu i istim putem se vratiti, a sve to za petnaest dana. Plovidba je trebala biti napredna škola navigacije na otvorenom moru i jedrenja u svrhu plovidbe po zadanom kursu na dugim turama. Zagrizao sam ješku jer je bila neodoljiva i pristao. U petak, 4. travnja valjalo se okupiti, napraviti provištu, pripremiti sve osnovno na brodu za navigaciju (karte, peljari…) i u večernjim satima isploviti, ali zbog jake bure koja je derala 35 čv. partencu smo odgodili za sljedeće jutro.

Oko 11 sati uz vjetar NE smjera od samo 2-3 čv. i polu oblačno nebo isplovili smo iz marine Kaštela, jer ondje nas je čekao brod, snažni Beneteau 50, prema splitskom carinskom gatu gdje smo za samo 4 sata i 15 minuta sredili sve lučko-policijsko-carinske formalnosti i u 16.15 uzbuđeni zaplovili prema međunarodnom otvorenom moru i europskim obalama. Ali naš meteo-guru Marko Vučetić za sutradan u Otrantskom prolazu najavljuje jugo 30-35 čv., što bi nam bilo ravno u provu, pa se umjesto do Santa Marije di Leuce odlučujemo za bliži Brindisi gdje ćemo pričekati da jugo prođe.

U 17 sati i nešto sitno bacamo zadnji pogled s Vrata na Split i konačno opušteni odlučimo našim gladnim trbusima pružiti malo radosti. Oni koji “doživljavaju” more znaju neke jako važne stvari za sigurnu i ugodnu plovidbu, iako ih ni hrvatski ni međunarodni donosioci propisa o plovidbi morem uopće ne spominju, a to je barem jedan lagani topli obrok dnevno, redovna i ugodna “stolica” i mjesto na brodu gdje to u sigurnosti možete obaviti. Mi smo zato već prvu večer počeli s izvrsnom povrtnom juhom.

Good morning, sunshine!

U 23 sata, točno u planirano vrijeme, prolazimo između Lastova i Mrčare te pod punim jedrima i uz malu pomoć Yanmara brivom od 10 čv. jurimo u mrak otvorenog Jadrana. Kako je moja gvardija počela u 23 sata jednostavno sam izračunao da ću baš ja imati čast “provaliti” granicu famoznog ZERP-a. Ako se sjećate teorije našeg pokojnog predsjednika da bi akvatorij trebalo računati kao teritorij, onda očekujem da ćemo u mojoj gvardiji “izbiti” na more.

Dok buljim u nedostižno visoko nebo iznad nas načičkano zvijezdama kao zastava Europske unije i duboku crninu ZERP-a, da skratim vrijeme razmišljam o posadi. Pouzdani top-skiper je Jakiša, u petnaestogodišnjoj plovidbi Sredozemnim morem osjeća se na njemu kao u svojoj ulici. U desnoj krmenoj kabini je mlad neobično harmoničan hrvatsko-nizozemski bračni par, koji želi ostati anoniman pa ako ih u buduće budemo spominjali zvat ćemo ih njen ili njegova Honey, kako su se međusobno oslovljavali.

Marian i Dragoš u krmenoj lijevoj te Adrian i Sorel u provenoj lijevoj kabini družina su duhovitih i veselih rumunjskih mladih poduzetnika, a Ana, gošća iz slovenskog Vala, u provenoj desnoj kabini. Kako bismo osigurali noćnu plovidbu, podijelili smo se u tri gvardije po tri sata. Ja sam bio u gvardiji s Dragošem i Marianom. U 2.00 izlaze u kokpit preuzeti kormilo Ana i njegova i njen Honey.

Izmjenjujemo “Good morning”, jer smo odlučili da nam na brodu engleski bude zajednički jezik. Slijedi kratki brifing o protekloj smjeni i nakon zamorne mrzline pučinske noćne vlage odlazim u toplu utrobu broda po prvi obrok slatkog sna. Do moje iduće gvardije, nakon Jakiše, Adriana i Sorela, proteći će čak šest sati i to me jako raduje jer ću se dobro naspavati.

Bljesak na zatvorenim očnim kapcima i toplina na licu trgli su me iz dubokog sna. Žmireći gledam narančasto svjetlo koje se u prozoru na boku pojavljuje pa nestaje u pljuskovima petrolej modrih valova. Trenutno sam postao svjestan prvog izlaska sunca na našoj plovidbi. Neugodno nepravilno tumbanje i zveket brodske takelaže slali su mi signale da smo zapali u valovito ukrižano more. Bila je sva prilika za pravu morsku mučninu. Nisam htio iskušavati izdržljivost svoga želuca pa sam izašao u kokpit.

“Good morning! Good morning!” Jednim kratkim sveobuhvatnim pogledom iščitao sam da nam je putna brzina 7-8 čv., smjer vjetra NW i da puše 14-17 čv., što je po valovima visine 2-3 m nedovoljno da nam puni jedra i stabilizira brod. Predlažem ekipi kavu ili čaj. I dok se Jakišina družina i ja krijepimo toplim napicima, valjda izazvani neodoljivim mirisom jutarnje kave ili natjerani istom silom kao i ja, ubrzo kao gušteri izranjaju na suncem ugrijanu kuvertu i svi ostali uz beskonačno “Good morning”.

Tradicija romana

Prema GPS-u bili smo nekih pedesetak nautičkih milja od terraferme, pa smo još jednom ispretumbali sve moguće varijante plovidbe, ali nakon upozoravajućeg Markovog meteorološkog SMS-a skiper se odlučuje za kurs – Brindisi. Kako bismo dan na pučini učinili zanimljivijim, odlučili smo prvog koji ugleda kopno nagraditi jednodnevnom poštedom od čišćenja zahoda. Nagradu je pokupio Dragoš. Od proglašenja Dragoša za dobitnika do naše prve luke proći će još šest sati. Točno u 17.30 iz mora pred nama izranja gigantska điga. U daljini iza nje u izmaglici se naguravaju brojni dimnjaci, cijevi, kupolasti tankovi i ostala građevna čuda planetarno poznate talijanske kemijske industrije, koje su se velikodušni talijanski sjevernjaci odrekli u korist dragih im siromašnijih južnih zemljaka.

Ulazimo u suvremenu luku i probijajući se među gigantskim prihvatilištima za tankere tražimo onu stariju, izvornu, iz koje je Verneov Fileas Fogg napustio Europu krenuvši na put oko svijeta. Ušli smo na slavna Porta dall Oriente. Prošli smo ogroman Mussolinijev monument poginulim pomorcima koji nam je ostao s desna, okrenuli lijevo i ugledali slobodan vez pred poznatom starorimskom kolonom koja je svojim suvremenicima označavala kraj slavne Vie Appie. Odatle je dalje za Grčku i Orijent valjalo morem. Kakva čast?!

Na rivi neobično živo, mnoštvo se tiskalo u prolazu amo-tamo u ritualu što ga mi na moru zovemo đir po rivi. Čim sam nogom stao preko bande broda da bih provukao cime, našao sam se usred teatra života. Odjednom sam postao čudni stranac u sceni kao iz ranih De Siccinih ili Fellinijevih filmova: žamor, glasno dovikivanje, mlađahne, čak i premlade majke s djecom ricaste kose u kolicima, sjaj briljantina i vonj kolonje s fićfirića i kibicera, penzioneri i nonice u monoseksualnim skupinama, svi uređeni za popodnevno promatranje i samo-prikazivanje. Koloritom demode kostimografije ostao sam pomalo zatečen, ali i opčaran.

Danas je nedjelja shvatio sam. Pomislio sam kako to ne bih trebao propustiti i nakon dogovora s ostatkom ekipe da ćemo se naći negdje u gradu, brzo sam se preobukao, uzeo fotoaparat i izjurio u grad. Ušavši na Corso Garibaldi (samo ime vam kaže da to mora biti glavna ulica) shvatio sam da je riva bila tek periferija tog golemog nedjeljnog rituala samo-prikazivanja i kibiciranja. Ovdje je prizor obogaćen još i ušminkanim ridikulima, uličnim prodavačima sladoleda, slastica i ekspres lutrije, šibicarima, nezaobilaznim motoristima, svim mogućim samo-pronađenim i izgubljenim dušama.

To je nedjelja na jugu Italije kada se nakon popodnevne mise odlazi u restorane na obiteljske večere. Treba obavezno dodati da je najčešća formacija u grupnoj šetnji korzom obiteljska. Tradicija, nema šta! Don Vitova priča nakon što smo se našli moji i ja, krenuli smo u ekspediciju pronalaženja dobre domaće kuhinje. Nos nas navede na Vitovu tratoriju i nismo se prevarili. Bio je to pravi vatromet raznovrsnosti morskih jela i predjela. Za čas je po Vitovom izboru stol bio pun ukusnih sitnica spravljenih od škampi, gambera, školjaka, puževa, polipa, ribe i povrća. Na kraju je to sve zaliveno dobrim talijanskim vinom.

Ako volite prirodne okuse bez jakih začina, onda je to pravo mjesto za vas, a da je u igri bila naša inače puno bolja sirovina bio bi to pravi blagdan za nepca. Dok moji odlaze na spavanje ostajem s Vitom u prijateljskoj ćakuli. Njegova je priča zapanjujuće slična nekim našim. Žali mi se da je turistička sezona puno kraća nego prije, da od nekih dvjestotinjak restorana samo pet pazi na kvalitetu i izbor tradicionalne hrane, a ostali prodaju junkfood jer navodno sadašnja klijentela samo to i traži. Zbog turističke bagatele i standard osjetno pada i najavljuje mi kako će za nekoliko dana prema našem Splitu ili na neki naš otok u potragu za prostorom gdje bi prikazivao svoje gastronomsko majstorstvo boljoj klijenteli (što da mu čovjek na to kaže?).

Dok ovo pišem Vito je već negdje među “Slavima”. Kad sam ga pitao za komunalni luksuz koji je vidljiv u pločniku Corso Garibaldi, ispričao mi je kako je to iz boljih vremena prije desetak godina kada se Brindisi obogatio na švercu cigaretama!? Kako to da se bogatstvo dobiveno švercom španjuleta vidi i u komunalnim ulaganjima znaju samo Talijani s juga, neka to ostane njihova tajna, ali znakovito je da se pad kvalitete turizma i komunalnog prosperiteta jako dobro poklapa s padom moći našeg drugog nam susjeda – Đukanovića.

Obećao sam Vitu da ću ga potražiti u mojoj domovini kad se tamo skrasi. Iskreno bi mi bilo drago da uspije jer nam ima što pokazati i jako je jednostavan i simpatičan. Vrativši se na brod kao zadnji budan, prostirem vreću na klupi u kokpitu, zavlačim se u nju i zatvorenih očiju upijam još malo južnjačkih zvukova prije nego me svlada san. Dok sam gubio kontakt s vanjskim svijetom povremeno me ometala buka vojnih mlažnjaka u slijetanju i polijetanju iz obližnje NATO baze. Pomislio sam kako smo možda na dobrom putu da takva uskoro bude zvučna kulisa Trogira, Dubrovnika ili Visa…

Ekspresni espresso Good morning – good moorning; Good morning – good moorning. Good morning… Jutro mi je počelo izvrsnom kavom u kafiću preko puta, u koji inače zalaze i službenici lučkih vlasti, ribari i drugi ljudi od mora. Kako mi je taj transapeninski običaj spravljanja izvrsnog espressa neobično drag, odmah sam ponovio narudžbu još dva puta. Jakiša i ja smo se pritom konzultirali s neodoljivo ušminkanim i ljubaznim kapetanom od porta i saznali da se očekuje vjetar SE smjera brzine 30-35 čv. i more 5-6. Odmah se donosi odluka: prijavu broda lučkim vlastima odgađamo za 30 milja udaljeni Otranto, a prije toga tankiranje goriva i vode. Dok ostatak ekipe bude zauzet kupovinom dizela, još ću malo pogledati Brindisi i popričati s kojim jutarnjim namjernikom.

Nije mi dugo trebalo da na rivi naletim na uglađenog postarijeg gospodina, koji mi se predstavio kao nastavnik u penziji i od koga sam čuo fascinantnu priču o prošlosti Brindisija. Nije pristao na fotografiranje, ali mi je spremno onako s nogu strastveno pričao o bitki između Cezara i Pompeja, o tome kako su baš tu u najistočnijoj luci Apeninskog poluotoka Oktavijan i Antonije dijelili Rimsko Carstvo, kako je baš tu bilo posljednje Vergilijevo obitavalište. Pričao mi je kako je luka imala ogromnu važnost u doba križarskih ratova jer su ratnici i hodočasnici koristili taj put prema Jeruzalemu u osvajanju Svetog groba. I stvarno, samo jedan pogled na grad otkriva brojne palače i kuće templara, mnoštvo i bogatstvo crkava,
što daje neospornu vjerodostojnost svemu što sam ukratko čuo. Tren kasnije pridružuje nam se mladić koji radi u obližnjem turističkom uredu i nadovezuje se na gospodinovu priču.

Tako sad znam i da ga je Federico II. zbog neobično jakog mediteranskog svjetla koji obasjava čitav Salento nazivao “figlia solis”, što će reći kći sunca. U XIX. st. Englezima je služio za ekspanziju prema Indiji, pa su ga kao poveznicu Londona s Bombayem nazivali “valigia dell Indie”. Kad sam ih upitao za naročito slavljeni blagdan u gradu, kazali su da svakako moram doći vidjeti Brindisi u Velikom tjednu i procesiju enigmatičnih, bosonogih kapucina koje zovu “pappamusci”. Prilikom hodnje na Veliki petak nose u procesiji gigantski križ. Nema što, moram još jednom doći, ali na dulje. S košmarom u glavi vraćam se ekipi na vrijeme da isplovimo. Kratki fotosession i napuštamo Brindisi. Dugo će mi trebati da se pomirim s tim da sam tko zna koliko toga propustio.

Vinjeta iz Otranta Dižemo jedra već u luci. Bit će to prvo pravo jedrenje, mnogima u posadi za pamćenje. Vjetar iz SE smjera 30-35 čv. i more oko 5, sve skupa u dobru orcu donijeli su nam svega što dobra škola jedrenja može poželjeti. Bilo je tu vala na kuverti, mokrih glava, trimanja floka i jedara, viravanja, pojanja i veselja. Inače krasan, topli sunčani dan obilno je bio začinjen rumunjskim vicevima i šalama na vlastiti račun. Engleski se jezik ponovo pokazao kao praktičan jer humor ni malo ne gubi na svježini. Tih 30 milja do Otranta se zbog jakog vjetra i mora u provu odužilo sve do noći. Tek oko 21.30 razabrali smo u mraku nejasan prolaz u luku. U noći to nikako nije šala jer je ulaz između svjetala uzak, a pod drugačijim kutevima od propisanog čekaju vas podvodni sprudovi i sike. Skrećemo lijevo prema marini i uz pomoć mornara s rive vežemo se pod zgradom lučke kapetanije, neposredno uz moćne flote dviju guardija – finanze i costiere.

Nakon napornog dana sve se zbilo jako brzo: odijela na sušenje, pijat juhe, brzinski prolaz kroz zahod, pranje zubi i – hrkanje. Nekoliko sati kasnije otvaram oči, a svi već nešto grickaju i pijuckaju kako bi nadoknadili jučerašnje izgubljene kalorije. Jakiša donosi plan: on i ja idemo srediti dokumente u kapetaniju, a ostali uz pomoć šmrka, bruškina i krpe šminkaju brod. Od lučkih vlasti doznajemo da je vjetar ojačao i da se u Otrantskom prolazu očekuje more do 7. Nemamo što razmišljati – prespavat ćemo ovdje još jednu noć.

Na prvi pogled iz luke vidi se da je Otranto ribarsko i turističko mjesto. Podno aragonske kule panoramom dominiraju visoke zidine u kojima se ugnijezdio stari grad. Nemoguće je okom pronaći neki kosi krov – kao i u cijelom Salernu, svi su ravni. To svakako govori o vodi, ona je ovdje bogatstvo. Prođete li zidine i zađete li u ulice naći ćete ih ušminkane i čiste, dobro opremljene svime što turizam potrebuje. Pravoj južnjačkoj mediteranskoj arhitekturi i koloritu čak ni ova naoblaka s kišom nije mogla poremetiti sjaj. Glavna ulica, dakako, i ovdje nosi Garibaldijevo ime. Od brojnih dućana koji nude vrlo simpatičan turistički asortiman privukao me najviše Massimov, koga u mjestu još zovu i Re, a on svoj dućančić Il giardino del Re. To vam je carstvo dobre pašte, likera, slastica, toćeva, marmelade i tko zna čega još, a sve spravljeno odmah u pozadini dućana, pa ako imate sreće možete kao i ja naletjeti na još toplu deliciju.

Popodnevni cappuccino sam sa svojom ekipom popio kod Paola u Covo dei Mori, ambijentalno neobično toplom kafiću, smještenom u nekadašnjoj konjušnici Palazza dei Mori, domu nekad najmoćnije otrantske obitelji. Kod Paola osim kave i pića možete nešto i prezalogajiti iz talijanske jednostavne kuhinje, sve začinjeno izvrsnom talijanskom kanconom. Najslavnije trenutke Otranta, kaže Paolo, zna svako dijete. S našeg mjesta na zidinama dobar je pogled na luku i na pučinu, a upravo tu se u kolovozu 1480. godine odvijala krvava otrantska bitka. Tada je Ahmed paša II. doplovio s preko 150 brodova i više od 20.000 vojnika, napao grad, srušio zidine i osvojio ga. Nadbiskupa je ubio u katedrali, a zapovjednika obrane Antonia Primalda i njegovih 800 nesretnika dekapitirao je pred očima žena i djece zato što nisu htjeli prijeći na islam.

Nesretno mjesto na kojem se to zbilo danas nosi ime Collo dei Martiri. Grad je potom potpuno uništio i spalio. Živjela ujedinjena Europa!? Ave Maria! Večer na brodu protječe zajedničkim druženjem uz izvrsno vino i sir iz talijanskih dućana. Jakiša i ja idemo na spavanje, a ostatak slovensko- rumunjske posade nastavlja tulum uz hitove talijanske kancone i belkanta iz ranih šezdesetih, kojima su Rumunji napunili svoj MP3 uređaj još kod kuće.

Jutro je sunčano. Kratkim pogledom prema kabinama shvatim da još dugo neću morati izgovoriti Good morning. »ujem povike s rive. To se Bello, kako sam kasnije saznao da se zove, hvalio prijateljima svojom lovinom. Na ostima mu se uvijala tek nabodena hobotnica koja je prenoćila negdje pod našim brodom. U šali sam mu rekao da je naša i da mi je vrati. »udno me pogledao i nasmijao se. Molio sam ga da nam je proda, ali izvlačio se da je to ručak za kćer i ženu, a da je nikad ne bi prodao. Da ima još jednu, poklonio bi je, ali prodao nikad. Potpuno sam mu povjerovao, ima ih u Otrantu mnogo koji ovise o jednoj hobotnici. U 11 sati napuštamo luku. Odlazimo od novostečenih prijatelja, bacam posljednji pogled na spomenik tužnim i tajnovitim događajima s brodom Cavtat. Jugo se smirilo. Marko je imao odličnu prognozu. Sad nas čeka još dan i noć plovidbe. “Samo” da prođemo Tarantski zaljev, Jonsko more, Mesinski i Malteški kanal i u zoru idućeg dana trebali bismo vidjeti Maltu.

Prošavši Otrantska vrata plovimo uz visoke litice na kojima se gnijezde famozne vile nalik na srednjovjekovne utvrde, a pod njima se razbijaju divovski valovi moćnog Jonskog mora. Oko 15 sati prolazimo grandiozni svjetionik Santa Maria di Leuca, ujedno spomenik svim poginulim pomorcima, i obavljamo posljednju izmjenu kursa, ovaj put ravno prema Malti. Na oko 230 nautičkih milja dugoj plovidbi osim hrane jedina razonoda bit će nam susreti s kornjačama, dupinima, pticama… i naravno opasnim brodovima koji nam sijeku kurs. I tako milja za miljom, sat za satom, gvardija za gvardijom, dan, noć…

Napisao i snimio Mladen Šćerbe

Leave a Reply

Copyright © 2017 Ultra Sailing Novosti – vodič za jedrenje u Hrvatskoj. All Rights Reserved Ultra Sailing. Designed by Dencro d.o.o.